Razgovarali u Olotu 27. studenog 2014.

 

RCR Arquitectes projektanski su kolektiv koji su 1987. godine osnovali Rafael Aranda, Carme Pigem i Ramon Vilalta. RCR žive i rade u katalonskom gradu Olotu gdje izgrađuju autentični arhitektonski opus i svjetonazor. RCR spadaju među one rijetke arhitektonske prakse čiji su pristup i poetika zacrtani već u prvim radovima, a koji se zatim izuzetno konzistentno razvijaju. Neke od glavnih tema istraživanja RCR-a jesu preispitivanje dijalektike konteksta i arhitekture, odnos materijalnosti i prostora, te koncepti granica u arhitekturi. Prepoznatljivi su po izuzetnom senzibilitetu za ambijent, maestralnoj kvaliteti forme te beskompromisnom pristupu zbog kojeg njihova arhitektura transcedentira okvire vremena i mjesta nastanka.

 

ORIS:  Počeo bih s Vašim podrijetlom. Svo troje ste iz Olota, malenog katalonskog grada, specifičnog po izvanrednom krajoliku, kulturi, školi pejzažnog slikarstva prisutnoj u gradu više od sto godina. Kako je grad utjecao na vaše intelektualno i kulturno oblikovanje?

 

Rafael Aranda: Kada smo odlučili raditi ovdje, nije se radilo samo o radu u mjestu. Radilo se o radu u našem mjestu. Tamo gdje smo odrasli. Tamo gdje je bilo naše okruženje: naše obitelji, naši prijatelji... Olot je posebno mjesto, ima tu karakteristiku da je malo izolirano. Sve sam više uvjeren da je bilo jako bitno biti ovdje kako bi se naš put shvatio. Ova određena izoliranost dovela nas je do definiranja vlastitog načina rada i posebnog odnosa s arhitekturom.

 

Ramon Vilalta: Došao sam u Olot kad sam imao tri godine. Došao sam jer je otac htio raditi kao profesor u Školi primijenjenih umjetnosti. Tako da sam ovdje zbog krajolika i zbog škole. Više od te vlastite ukorijenjenosti, razlog je obitelj. Mi smo osobe koje vole putovati, ali se volimo i vratiti. Vratiti se našem prostoru. To je jedna osobina za koju nisam siguran da je uobičajena u ovom dinamičnom vremenu mobilnosti. Uvijek smo smatrali da stvari proizlaze iz određenog načina osjećanja i činjenja, a ne toliko iz učenja. Naš život projekt je koji izvodimo u skladu s našim načinom bivanja. Kad smo počinjali, bilo je pomalo čudno reći da ne ostajemo u Barceloni. No, nismo imali sumnji. To je za mlade ljude jako bitno: smatrati da si neovisan bez obzira na to odakle dolazio.

 

ORIS:  Vaš studio koji ste uspjeli realizirati u Olotu nije samo Vaš osobni projekt, njemu su bitno doprinijeli suradnici poput obrtnika koji su radili na projektu... Je li Vam to omogućio Olot ili smatrate da ste to mogli postići i u Barceloni?

 

Rafael Aranda: Ta bliskost s obrtnicima, bio on stolar, kovač, zidar, omogućila nam je ostanak ovdje. I sada kad gledam na to, dolazak ovamo bio je opasan, bilo je lakše poći nekim drugim putem. No, imali smo tu priliku: prijatelj koji te zove i ne usudiš se odbiti ga, pa rođakova kuća, pa rad za promotora; morali smo ostati usredotočeni. Nije bilo improvizacije. I tijekom ovih zadnjih 27, 28 godina, uz sve vlastite promjene, uvijek smo nastojali zadržati neki obzor.

 

Ramon Vilalta: Graditi neku zbilju.

 

ORIS:  Zašto ste odlučili studirati na etsav-u (Escola Tècnica Superior d’Arquitectura del Vallès)? Odakle taj osjećaj bliskosti? Zašto ne studij u Barceloni?

 

Carme Pigem: U to vrijeme, mi koji smo dolazili sa sela, morali smo ići na taj fakultet.

 

ORIS:  Niste mogli izabrati?

 

Carme Pigem: Ne. Bili smo odavde, morali smo tamo studirati. Kasnije je bilo moguće mijenjati, ali kako smo krenuli tako smo i završili na etsav-u. Mislili smo da je to dobro.

 

ORIS:  Koliko znam, fakultet je imao važan odsjek za pjezažnu arhitekturu. To je moglo utjecati na Vaš rad. Jer već tada ste stekli podlogu za kasnije istraživanje odnosa arhitekture i krajobraza koja je toliko karateristična za Vaš rad.

 

Ramon Vilalta: Ne znam koliko je bio važan... U Vallèsu je bio Enric Batlle. To je bio početak krajobrazne arhitekture u Barceloni.

 

Rafael Aranda: Odlazak na studij na etsav jako nas je obilježio. Bio je to razlikovni faktor za sve nas, jer smo se opet našli u izolaciji. Da smo otišli na neki fakultet u Barceloni taj bi se faktor zasigurno izgubio.

 

Carme Pigem: Osim toga, uvijek smo bili zajedno, nas četvero iz Olota!

 

Ramon Vilalta: Bio je to težak trenutak za fakultet zato jer je djelovao već dvadesetak godina te je postojala jaka želja da se nešto stvori. Bilo je to prirodno, onako kako i volimo: malo ljudi, profesori širokih pogleda i ugodna atmosfera. Nije bilo profesora zvučnih imena, ali puno se radilo. Bilo je to intenzivno razdoblje. Zatim, kad smo počinjali ovdje, bilo je još intenzivnije. Kako smo samo bili neispavani! Ni na fakultetu nismo toliko radili! Shvatili smo da je potrebno dati sve što možemo kako bismo iskoristili prilike koje su nam se pružale.

 

ORIS:  Razvili ste autentičan pristup arhitekturi upravo ovdje u Olotu. Možda je jedno od polazišta Vaše arhitekture upravo činjenica da neposredno poznajete krajolik, poznajete okolinu s kojom ste u nesporednoj tjelesnoj i duhovnoj vezi. Je li Vam ta neposrednost i intimnost otvorila određenu slobodu za rad?

 

Carme Pigem: Slobodu?

 

ORIS:  Da. Ili možda ograničenja. Zavisi o tome kako gledate na stvari. Što znači ta bliskost s mjestima na kojima radite?

 

Carme Pigem: To je nešto što smo naučili.

 

Rafael Aranda: Da. Iako smo se odmah morali suočiti s drugim konceptima radeći na projektima poput onoga srednje škole u Sant Feliu.

 

Carme Pigem: Bliski, ali različiti konteksti.

 

Ramon Vilalta: Budući da smo ovdje ukorijenjeni, naučili smo se na jednu skoro pa urođenu povezanost s kontekstom. Ta veza, koja je na određen način intuitivna i koju svatko na svoj način doživljava, dozvolila nam je da jako dobro razumijemo mjesta. Kasnije je bilo lako primijeniti isto u različitim kontekstima. Postoji način osjećanja i povezivanja s bitnim vrijednostima mjestā koja nam nisu toliko poznata. I kada shvatiš te razlike, postupak je isti.

 

Carme Pigem: Nije samo pitanje odnosa s mjestom. Također je to pitanje povezanosti sa svim ostalim. Razvili smo način rada koji odgovara situaciji. A ta situacija može biti krajolik, zgrada, klima... Nije nešto što se jednostavno može naučiti. Dolazi iznutra. Pretvara se u način razumijevanja i to razumijevanje vrijedi za građevine na različitim mjestima.

 

Rafael Aranda: Zdrav razum nam je bio jako blizak, ta konstruktivna logika... jasno nam je kako su se i zašto zgrade smjestile na nekom mjestu, i zašto baš u nekom okruženju. Postoje prostori koje nosimo u sebi, poput onoga koji je nastao kada je željeznica došla u Olot. Trebalo je podići zidove i terase jer su morali doseći određenu visinu. Ovi zidovi stupnjevito nadilaze otprilike petnaest metara visine.

 

ORIS:  Kada sam se susreo s krajolikom koji okružuje Olot, suočio sam se sa složenim odnosom kultiviranog krajolika, intervencija u pejzažu i prirodi.

 

Carme Pigem: Ovdje ne postoji prirodni krajolik. On je humaniziran. Volimo graditi nešto što, u konačnici, ne možeš podijeliti na: ovo je staro, ovo je postojeće... na kraju stvaramo novi krajolik, novo mjesto ili novu situaciju gdje je jako teško ponovno sve razdvojiti. I nastojimo djelovati uravnoteženo: ne nastojeći se sakriti ni nametati, nego govoriti na istoj razini. Na kraju dobiješ rezultat koji ne možeš izmjestiti i koji čini da to isto mjesto ne možeš razumjeti bez te intervencije.

 

ORIS:  Ako govorimo o ravnoteži u Vašem radu, to je pitanje stvaranja napetosti između postojećeg i Vaše intervencije. Ta je napetost primjetna pa je očito da je arhitektura autonomna fizička činjenica iako slijedi pouke koje nalaže kontekst. Obrisi procesa projektiranja naziru se. Kada radite izvan Olota i njegova krajolika, je li Vaš pristup prema drugačijem krajoliku naglašeno lokalan?

 

Ramon Vilalta: Mislim da nije. Ne naučiš postavljati dijagnozu mjesta raslojavanjem. Postoji druga, direktnija veza. Osjetiti iz vlastitog bića da ti mjesto pruža nadahnuće. To je jednostavan stav. Paziti na mjesto i pokušati osjetiti sve što ti ono nudi. Moraš odgovoriti na prirodan način. Taj stav jednako vrijedi i za grad i za krajolik. Svako mjesto obraća ti se na poseban način. Mislim da nam je to relativno lako jer živimo u Olotu. Odnosno, projekti se rađaju s određenom lakoćom. Kasnije se procesi kompliciraju na nivou izvedbe i slično. No, početna je pozicija prilično jednostavna. Ne govorimo o formama. Ne razmišljamo vizualno.

 

ORIS:  Uzmimo za primjer Kupališni paviljon koji smo danas posjetili. Smatram da dolazi do neke vrste iluminacije mjesta. Naglašen je postojeći zavoj na proplanku i vidljive su slične linije na apstraktnom volumenu. S druge strane, prostor ispred paviljona naglašava nivo raslinja i horizontalne linije obale. Svi su elementi bili tamo, ali nastupili ste s apstraktnom arhitekturom, s kulturnom intervencijom. To je rasvjetljavanje postojećih elemenata. To je nešto inherentno mjestu. Bertolt Brecht razvio je koncept očuđenja u kazalištu, gdje je upućivao glumce da glume na naglašeno artificijelan način. Tako publika nije uspijevala emotivno uroniti u djelo. Sve svoje sposobnosti morala je usredotočiti na tekst, a ne samo pasivno upijati radnju. Tako je postajalo jasno da se radi o dramskom tekstu s vlastitim značenjem. Slične stvari događaju se u Vašoj arhitekturi, rekao bih. Apstrakcija Vaše arhitekture angažira ljude na razumijevanje fizičke stvarnosti. Ne bi bilo isto da ste u paviljonu koristili kameni svod. Bilo bi previše doslovno. Prejednostavno. Možda suviše vernakularno. Mislim da koristite apstrakciju kako biste ljude potakli da intenzivnije doživljavaju i promišljaju mjesto i prostor.

 

Carme Pigem: To je lijepo.

 

ORIS:  Ne znam je li to proturječno, ali osjećam emotivnu bliskost s Vašim radom. Mislim da se on temelji na emocijama, prvenstveno. Moj početni osjećaj spram Vašeg rada išao je preko želuca. Tek naknadno angažirao se um. Rekao bih da ta dva aspekta teku zajedno. Ali, naravno, ovisi o tome tko promatra.

 

Ramon Vilalta: Jednako kao što se dogodilo Isaacu Asimovu na konferenciji posvećenoj njegovu radu: na red su došla pitanja, a onda je Asimov uputio prigovor jednom predavaču. Ovaj mu je odgovorio da ne bi smio misliti da zna nešto o svojim djelima samo zato što ih je napisao. Zaista ne trebate misliti da mi znamo nešto o tome što radimo.

 

ORIS:  To je uloga kritičara, tumačiti što su autori napravili, a ne ponavljati ono što su autori mislili da su napravili. Projekt Paviljona les Cols opet je ta igra naglašavanja kontrapunkta prirode i arhitekture u nastojanju da potakne ljude da dožive vezu između tijela i okoline. To je emotivna radnja, ali jednako tako intelektualna. Mislim da u tim reduciranim, a opet intenzivnim ambijentima morate početi aktivno osvještavati i ulogu arhitekture i prirodne fenomene. No, sigurno imate vlastite razloge koje biste mi možda mogli objasniti?

 

Rafael Aranda: Približavanje je mentalno i emotivno. Kada smo projektirali Kupališni paviljon, bilo nam je prilično jasno što mora biti objekt smješten na tom mjestu, a koji bi mu vratio vrijednost. Brinulo nas je hoćemo li u tome uspjeti na način koji bi bio primjeren tom mjestu. Htjeli smo ostvariti vezu s mjestom. Paviljon je u odnosu s tri postojeća stabla. Praznine su u odnosu s njima. Ta je građevina u vezi s mjestom na kojem je nastala, ali htjeli smo da ima i vrijednost po sebi.

 

Carme Pigem: Mislim da je početak svakog projekta više intelektualan. Kada vidiš konačni rezultat, otkriješ i naučiš mnogo od vlastitih projekata i onda nadiru osjećaji. Kada smo to osvijestili, nastojali smo tako raditi. Iz tih prvih vježbi proizlazi intelektualni ekspresionizam i jednom kad to shvatiš, osvijestiš princip i tad postaje više impresionizam. Tu dolazi do preokreta koji smo upoznali preko vlastitih radova.

 

Ramon Vilalta: Nastojali smo da arhitektura bude izraz nečega što pobuđuje osjećaje. S te točke gledišta, ljepota je ključna: omjeri, struktura... kôd ili jezik ono je što je evoluiralo. To je nešto što smo tražili još od prvih projekata. Kupališni paviljon, koji pripada ranim projektima, ima tu vitkost koju je bilo iznimno teško postići računanjem. Tražili smo određene proporcije kako bismo postigli tu vezu s drvećem, s okolišem. Tražili smo taj emotivniji dio, čini mi se. I dalje smo na istom tragu.

 

Carme Pigem: Da, nastavljamo s tim. I mislim da se to još dalje razvilo.

 

Ramon Vilalta: Arhitekturu shvaćamo kao nešto što stanovniku pruža određenu vrstu prostora. Još uvijek ima puno arhitektura koje ti ništa ne govore. S druge strane, ima onih koje djeluju samom pojavom. Jučer smo bili u Beču: Olbrichova Zgrada secesije još uvijek, smatram, posjeduje ovu složenost koja se pretvara u nešto čarobno, koja privlači ljude i može ih ganuti. Postoje arhitekture koje to uspijevaju i one koje to ne uspijevaju. To nije pitanje funkcije, odnosno forme.

 

Carme Pigem: Kuća nije toliko stroj za življenje koliko atmosfera za življenje.

 

ORIS:  Povijest arhitekture povijest je presedana, novih tipologija, novih ideja, novih koncepata, novih materijala. Presedani pružaju legitimitet drugim arhitektima da se vrate svojim prethodnicima, da rade na idejama koje predlažu i razvijaju ih odvodeći ih još dalje. Slijedite li Vi neke stare tragove? Mislim da se u Vašim ranim radovima osjeća prisutnost Miesa van der Rohea? Je li to svjesno? Je li to bilo svjesno baratanje referencama ili je to naš doživljaj?

 

Ramon Vilalta: Ponekad smo govorili o Barcelonskoj školi kao temeljnom utjecaju. Njezini smo dužnici. Rodili smo se u toj školi, ali jako smo brzo shvatili da ima stvari koje nam se ne čine dobrima, a onda smo otkrili učitelje. Mies je početni utjecaj, jako bitan. Kahn također. To su totalne arhitekture koje u katalonskoj arhitekturi nismo pronalazili u trenutku kad smo završavali fakultet. Proučavali smo i posjećivali njihove radove, ali ni to nije dugo potrajalo. Počeli smo se zanimati za umjetnost, s tim što nas erudicija ne zanima previše. Volimo naš vitalni projekt. I u tom procesu pomažemo se raznim stvarima, koje su uvijek nove. To je naš put. Kada bi nas nešto zanimalo, zadržali bismo se neko vrijeme dok ne vidimo što bismo mogli izvući iz toga. Arhitektura jako brzo prestaje biti važna za nas. Za deset godina možda neće biti ni temeljna. Ima različitih utjecaja, uočljivih i iznimno važnih, kao što je iskustvo koje smo imali u Japanu. I to nas hrani. Ne zadržavamo se dugo i ne znamo zašto je tako. Dođe trenutak u kojem zanimanje za nešto padne u drugi plan, postane sekundarno. To je kontinuirani put.

 

ORIS:  Napredak o kojem govorite opisan je u Vašem eseju Arhitekti, univerzum, poetika i kreativnost. Govorite o važnosti inovacije. No, u stvaranju novina, morate shvatiti društvo i okolinu kako biste dostigli ono bitno. Tako da inovacija dolazi preko onog esencijalnog.

 

Rafael Aranda: Osvijestili smo važnost prirodnosti, osjećaja, kao i važnost ponovnog približavanja vrijednosti prirode čovjeku. To nam je na umu kod svih projekata. Nama je bitno da osoba ponovno osjeti kako se nalazi u ovom svijetu, te koliko je sitna.

 

ORIS:  Što je ono bitno? Odnosno, je li ono bitno povezano s procesom projektiranja: na primjer, kako se riješiti nepotrebnih linija, koristiti samo one koje su nam nužne?

 

Carme Pigem: Ono bitno za nas u biti je tabula rasa koncepta. Uzmimo za primjer svjetionik. Bio je to prvi nacionalni natječaj na kojem smo radili. Ako tražite riječ u rječniku, nalazite visoki toranj za... Istraživali smo i na kraju shvatili da je svjetionik točka svjetlosti, zato što su svjetionici nastali kao vatre na obali. U trenutku kad smo to osvijestili, krenuli smo s najosnovnijim konceptom koji vam omogućuje izradu formalizacije koja nije unaprijed osmišljena. Možeš ići sve dalje. Kada govorimo o esencijalnoj arhitekuri, ona se ne odnosi samo na jedan aspekt. Postoje različiti pristupi riječi.

 

ORIS:  Svaki je projekt nov i svaki projekt ima vlastitu esencijalnost. Je li to točno?

 

Carme Pigem: Pomalo da. Uvijek je nešto novo.

 

Ramon Vilalta: Naša arhitektura nije pitanje ni forme ni funkcije, nego vitalnog procesa. Naša se stvarnost mijenja, ali traganje se uvijek temelji na onom najosnovnijem, najistinitijem.

 

ORIS:  Primjećujemo da u Vašoj arhitekturi ima sve manje posrednika po pitanju sredstava. Sve je više umještena u prirodu, često uronjena u potpunosti.

 

Rafael Aranda: Smatramo da se u prirodi nalazi odgovor na sve. Moći osjetiti što je to noć, dan, svitanje… to pruža osobi, mentalno, svu njezinu dimenziju. U našem studiju htjeli smo osjetiti prirodu što je najviše moguće.

 

ORIS:  U osnovi se radi o smanjenju broja elemenata postavljenih između čovjeka i prirode. Ako na to gledamo tako, Vaša arhitektura teži raditi sa sve manje materije?

 

Ramon Vilalta: Da smo u mogućnosti, zaista bi se na koncu pretvorila u to. Bilo bi sve manje arhitekture kako bi se moglo izraziti sve ono što je čovjek u odnosu na okolinu i svemir općenito. To se ne događa zbog ambicije stvaranja velike umjetnosti, nego zbog potenciranja ove veze. Ali učimo polako i još uvijek gradimo zgrade. Nadam se da će doći trenutak kada ćemo moći projektirati unutar drugačijih prirodnih dispozicija, kako bismo mogli živjeti ono što je prije govorio Rafael.

 

ORIS:  Neki kritičari pišu o Vašem radu prvenstveno u pogledu dematerijalizacije, ističući upotrebu stakla. Mislim da nisu u pravu. Vaš rad sa staklom koristi transparentnost, ili translucenciju i boju u svrhu naglašavanja njegovih inherentnih svojstava kao materijala koji opisuje prostor. To isto vrijedi i za Cor-Ten čelik. Smatram da se Vaša arhitektura temelji na materijalnosti. Što mislite o tome?

 

Carme Pigem: Slažem se. I smatram da se tema dematerijalizacije, kao što vi govorite, izražava putem materijalnosti koja se uvijek pojavljuje fragmentirano, bilo kroz volumen ili kao tanke linije. Nastojimo ukloniti prepreke. Da, uvijek postoji ta fluidnost prostora, zraka, svjetlosti… Dematerijalizacija može uslijediti ukoliko ne definiramo elemente kao kompaktne ili zatvorene. Da, naša je arhitektura vrlo materijalna. Ono što bi imalo više veze s dematerijalizacijom te materije njezina je kondenzacija. To je poput svemira – praznina uz mnoštvo sitnih i važnih kondenzacija materije, kao što je Zemlja. Nastojimo postići tu prazninu s malenim koncentracijama materije koje su vrlo prisutne i moćne. Za mene se ne radi toliko o dematerijalizaciji, nego o koncentraciji materije.

 

ORIS:  No, ako govorite o otvorenosti, to je druga stvar, budući da se radi o organizaciji prostornih scenarija. Prat mi je rekao da istražujete organizaciju stambenih prostora, nastojeći izmjestiti život u izvanjski prostor onoliko koliko je to moguće.

 

Rafael Aranda: Davno smo shvatili da veza unutrašnjeg s vanjskim ne može ići preko ravnine, nego kroz volumen. Odnosno, mora postojati prostor tranzicije koji bi bio upravo taj unutrašnje-vanjski prostor. Smatramo da nije dobro da fasada bude samo element. Mora imati tijelo, kožu; sposobnost da stvori tranziciju. Razmišljamo o toj unutrašnje-vanjskoj vezi kao o prostoru.

 

ORIS:  Ta istraživanja napuštaju jasne podjele između vanjskog i unutrašnjeg. U Llagosteri ste realizirali oblak čelika koji lebdi iznad i uokolo promatrača i preispituje granice u arhitekturi. Nema krova u konvencionalnom smislu, samo materijal akumuliran u prostoru, koji stvara zamućenu (blurred) arhitekturu.

 

Rafael Aranda: Htjeli smo postići dubinu, sjenu, ulaz svjetlosti na određen način.

 

Ramon Vilalta: To promišljanje o unutrašnjem i vanjskom konstantno je. Stalno smo imali na umu Barragánovo tumačenje zida u odnosu na modernu arhitekturu stakla. U odnosu s eksterijerom želimo prednost koju pruža kristal, kao i zaštitu zida.

 

ORIS:  Granice nisu samo fizičke, odnose se i na klimatske uvjete koje stvarate. U projektima poput vinskog podruma Bell-lloc, koji je pod zemljom, pitanje je gdje su granice. Nema ih. Postupno se ulazi u prostor koji je u isto vrijeme i unutrašnji i vanjski; unutrašnji koji, na neki način, čak i pod zemljom, pruža osjećaj izvanjskog kojem se naknadno vraća. Tako da je neposrednost vanjskog u unutrašnjem prisutna čak i u podzemnim projektima.

 

Rafael Aranda: Uvijek smo se voljeli poigravati, raditi sa svim gradacijama, bilo prostornim ili materijalnim. Volimo cijelu tu mnogostrukost, sve te djeliće, tu raznolikost koja se pojavljuje. Volimo teksturu, kako prostornu tako i materijalnu.

 

ORIS:  Vinski podrum diše, doslovce; to nije metafora. Ti maleni međuprostori između ploča omogućuju prolaz svježeg zraka u unutrašnjost, što pomaže atmosferi nužnoj za proizvodnju vina.

 

Rafael Aranda: Ljepota je vinskog podruma, primjerice, u tome da ti koncepti komuniciraju s različitim kulturama. Imamo klijenta iz arapskog svijeta koji, kad dolazi ovamo, vidi svoju kulturu, svoju povijest. Zamislite kako je to moćno.

 

Carme Pigem: To nas iznova dovodi do pitanja esencijalnosti. Do zajedničke osnove.

 

Ramon Vilalta: Opet nije riječ ni o formi ni o jeziku, nego o nečemu što arhitektura prenosi unatoč tomu što bismo je sada mogli obući u drugo odijelo, kao i unatoč tomu što ne znamo kako će biti odjevena u budućnosti. Ali, esencija onoga što se prenosi bit će slična. Imamo kritičan stav prema arhitekturi. Ona napreduje i obogaćuje se načinima, alatima, materijalima i načinom odijevanja. To je čini prepoznatljivom, gledano iz bilo koje kulture.

 

ORIS:  Rekao bih da se isto može primijeniti na projekte Biblioteke i Centra za starije osobe u Barceloni gdje se mijenjaju stari odnosi. Bivši poluprivatni prostor unutrašnjosti bloka postaje javni, no gradacija prostora složena je i postupna.

 

Carme Pigem: Da, također u Centru za starije osobe postoji dvorište koje omogućuje prolaz svjetlosti u zgradu, tako da se ovaj izraz može nastaviti. Ima mnogo slojeva.

 

ORIS:  Kako raditi u kontekstu kao što je to Trg Europa u Barceloni? Bio sam tamo kada je izgradnja Vaše zgrade započela, ali nisam doživio jasan urbanistički koncept. Kako djelujete s obzirom na te metropolitanske okolnosti u kojima je grad kolaž pojedinačnih objekata?

 

Rafael Aranda: Trg Europa jedan je od projekata s najviše uvjeta do sada. Stupnjevita forma bila je definirana urbanističkim parametrima. Također je bila zadana materijalnost zgrade, jer je sačinjavala dio krune koja je, na neki način, okupljala vertikalne elemente. Sve je bilo apsolutno uvjetovano. Naš zadatak bio je pronaći koncept. Ne materijalnost, ne formu, jer je sve već bilo prisutno. Nastojali smo stvoriti mjesto gdje bi sva ta veza unutrašnjeg i vanjskog bila prisutna. Zato je odgovor topografija. Igrali smo se dubinom koju smo omogućili fasadi, proporcijom koja stvara sjenu, dubinu. To doživljavaš iznutra. Osjećaš se zaštićenim. Priroda ulazi u zgradu. To je rješenje. Koncept.

 

Carme Pigem: Kroz objekt koji smo trebali izgraditi, jako hermetičan, sa stepenicama koje su slijedile krivinu, nastojali smo napraviti drugi koji ne bi bio element koji zatvara, nego koji otvara. Kako je forma već bila zadana i činila nam se malo čudnom, nastojali smo da struktura bude ta koja će zgradi dati formu. Forma koju smo dobili nije forma bez razloga, jer nam se ne sviđaju forme bez razloga. Tražili smo strukturnu logiku. Ono što smo napravili jest da rebro iscrta cijelu zgradu i definira radijuse koji teku prema trgu umjesto da tvore zid. Preko strukture smo se uspjeli riješiti tog izgleda objekta koji nam se uopće nije sviđao. Nastojali smo da zgrada više diše.

 

Rafael Aranda: To je apstraktna zgrada, usuđujem se reći kako ne može biti uklonjena s Trga Europa. Tamo je njezino mjesto. Sva struktura ulijeva se u točku koja određuje cijeli trg. To je jedina zgrada koja zaista pripada tom mjestu. Druge mogu biti uklonjene – naša ne.

 

ORIS:  Nedavno ste dovršili muzej Soulages, koji udomljuje radove umjetnika jako povezanog s Vašim senizbilitetom. Kako reagirate na tu umjetnost? Inspirira li Vas ili možda predstavlja neku vrstu ograničenja?

 

Rafael Aranda: Kada smo došli na lokaciju, bilo nam je jasno kako se djelo mora osjetiti da bismo ga mogli objasniti. Zamišljali smo daleki krajolik, bili smo smješteni na visokom mjestu u gradu. ¶ ramon vilalta — Oslobađa prostor, odnosno ne okupira park, koji može teći. Pomaže u strukturiranju cirkulacije grada. To je urbana struktura. Iako je zgrada zatvorena, ona je po sebi nešto živo.

 

ORIS:  Mislim da je tretman svjetla bio iznimno bitan. Bilo je potrebno stvoriti specifičnu atmosferu za te mračne slike.

 

Ramon Vilalta: To je bilo jako bitno upravo zbog Soulagesova slikarstva; vidjeti kako svjetlost pada po platnu. Također, bila je to jedna od prvih predloženih tema na natječaju – svjetlosni put. Vani si, ispod trijema koji ti ublažava svjetlost, kasnije uđeš i ponovno vidiš nebo kroz lanternu. Poput ritma svjetlosti koja se penje i spušta i prati te po različitim dvoranama muzeja.

 

ORIS:  Jako me zanima RCR LAB.A, radionica koju organizirate. Zašto to radite? Osjećate li neku vrstu obveze da vratite vaše znanje zajednici? Koliko Vas napaja energija Vaših studenata?

 

Ramon Vilalta: To je mnogo stvari odjednom. Instinkt je bio dovesti ljude ovamo. To je trenutak u kojem možemo pričati priče. Zanima nas povezivanje s različitim ljudima, to nas jako obogaćuje, i također nas zanima izvedba toga u okvirima određene humanističke složenosti. Ne samo arhitektonske, nego povezivanja umjetnika i različitih područja umjetnosti i kulture. I ne znamo što će od toga ispasti. Svake godine je pomalo različito. To je nešto što se razvija, nije zatvoreno. To je put koji označava bitnu promjenu, a to je biti više od 25 godina u potpunosti predan arhitekturi, sklon otvorenosti, povezivanju i obogaćivanju.

 

ORIS:  Da. Također je bitno da na LAB.A-u radite projekte koji se jednog dana mogu izvesti?

 

Carme Pigem: Ono što želimo jest, kad smo već izolirani, moći osjetiti našu prisutnost u gradu. Nešto pridonijeti. Uspostaviti veze. Radi se na gradskim projektima, stvarnim projektima. Osmišljavamo gradske teme da vidimo hoće li se moći za dvije-tri godine napraviti neka izložba gdje ćemo moći pokazati imaginarni Olot. Ne toliko da se to zaista izvede, nego da otvorimo mogućnosti, promišljanja…

 

Ramon Vilalta: To je ponajviše iskustvo u trajanju od mjesec dana. To je važnije od onoga što se radi i što ostaje za nama.

 

Carme Pigem: Za one koji prisustvuju radionici, to znači mjesec dana uranjanja. Ljudi dolaze u Olot raditi na nekoj studji, vidjeti djela. To je iskustvo. A, za nas, to je trenutak kada su vrata grada otvorena. Pozivamo arhitekte koji nas zanimaju, organiziramo konferencije, razgovore… To nas obogaćuje na svim razinama.

 

Rafael Aranda: Opet se radi o stvaranju atmosfere.

 

Ramon Vilalta: To je ono što sam govorio o putu. Na kraju to prenosimo na radionici. Svaka osoba mora stvarati svoj put, i to je stav prema životu. Nikada ne prestati biti ono što jesi. Razvijaš se, osjećaš, i u svakom trenutku radiš ono što te privlači. To je jako teško, zato što je sustav kojim smo obuhvaćeni prekrut da bismo tako živjeli. Na neki smo način uspjeli izbjeći zamku sustava, koliko god smo to mogli i u svakom trenutku tog vitalnog procesa nastojali smo biti sposobni reći da ovo ili ono možemo izvesti unutar ograničenja koje nam sustav postavlja. Danas, kada smo prešli pedesetu, još uvijek nešto možemo započeti, nešto što nam se sviđa – jer ima ljudi koji se u tim godinama osjećaju ograničenima. Za mene je to poput… neke vrste želje za slobodom.